Kad govore o svom uspjehu, poznate ličnosti uvijek ponavljaju iste stvari: da su vjerovali i da nikad, nikad nisu odustali. “Uspijeva onaj ko ustane barem jedan put više nego što je pao,” kaže poznata izreka. I to je istina. Jedna od ključnih razlika između uspješnih i neuspješnih ljudi u tome što uspješni ustaju koliko god puta da padnu, dok neuspješni odustaju, ponekad na samo korak od cilja.
Lako je naći razloge da dignemo ruke. Preopterećeni smo, rezultati našeg truda nisu ni na pomolu, a možda smo i napravili velike greške, izgubili ogromno vrijeme, ili nam se problem ili cilj prosto čine prevelikim.
Ali ako odustanemo, uspjeh sigurno neće doći. Ono što dođe lako, ne traje dugo, a ono što traje dugo, ne dolazi lako. Za uspjeh je potrebno pokušavati nanovo i nanovo, gurati kroz neuspjehe i greške i tragati za novim načinima da nešto uradimo. Uostalom, kako je istorija pokazala, upornost je važnija od talenta. Da nije tako, ne bismo imali toliko neostvarenih fudbalera koji vam, dok vas voze u taksiju, pričaju kako su bili najveći talenti svoje generacije, ali ih je poremetila povreda prednjih ukrštenih ligamenata.
Kada čujete nekoga kako govori da će uspjeh doći ukoliko vjerujete i date sve za taj cilj, odmah znajte da to govori osoba koja jeste uspjela. I rekla je istinu: da nije vjerovala i da nije dala sve, taj uspjeh ne bi došao.
Problem je što na svaku takvu osobu stoje stotine njih koje su takođe vjerovale i dale sve, ali nisu uspjele. Ja sam to osvijestila radeći u profesionalnom sportu. Većina tih dječaka živi za fudbal, ali neće postati poznata i uspješna. I većina njih, da ne bi bilo da su odustali, živi pod ogromnim pritiskom da trpi stvari koje ne bi trebalo i u kojima se osjeća loše.
Nekada je odustajanje pravi, pametni korak ka kvalitetnijoj karijeri, odnosima i životnom putu uopšte.
Pa kada je, onda, u redu odustati?
Jedno od ključnih pitanja koje postavljamo prilikom razgovora o ciljevima je: Da li ti to stvarno želiš, ili ti je neko drugi nametnuo da je to najbolje za tebe?
U sportu se veoma često dešava da dijete krene da se bavi time zato što mu se dopada, zato što je tu njegovo društvo i što to zaista želi. Međutim, kako vrijeme odmiče, a dijete pokaže talenat, odjednom to postane porodični projekat i roditelji počinju da postavljaju ciljeve umjesto djeteta. Prepoznali su talenat, prepoznali su šansu za uspjeh i bolji život za sve, i taj san je sada čak i više njihov, nego samog igrača.
Takođe se često dešava da roditelji trasiraju budućnost za svoje dijete, onako kako oni smatraju da to tako treba. Sjećam se i primjera jednog mog vršnjaka koji je želio da studira likovnu akademiju, ali je otac insistirao na pravnom fakultetu. On je upisao pravni fakultet, završio ga u roku sa prosječnom ocjenom 10, odnio ocu diplomu, a zatim otišao i upisao likovnu akademiju. Nju je završio i još uvijek se bavi slikarstvom.
Koliko god nam roditelji, supružnici, braća i sestre i prijatelji željeli dobro, mi smo ti koji treba da živimo živote čije putanje trasiramo današnjim odlukama. Mi živimo u našoj koži. Oni u svojoj.
Narodni izrazi “ne treba klati vola radi kila mesa” i “veća dara nego mjera” se bave upravo ovom temom. Zamislite da ste pokrenuli biznis čiji je cilj da prodate neki proizvod. Proizvod je odličan, uložili ste ogromni novac u njegovu izradu i ulažete ogromni novac u distribuciju, marketinšku kampanju, itd. Međutim, proizvod ne prolazi. Ljudi ga neće i tačka. Vi konstantno pravite minuse, dugovi rastu, neprodati proizvod se gomila, problem se gomila. U redu je da isprva ne želite da odustanete i da hoćete da pronađete neki drugi model, drugi način da prodate vaš proizvod, ili makar te zalihe. Ali ako ništa ne funkcioniše, u redu je odustati i usmjeritri energiju negdje drugo.
“To se uvijek tako radilo”, “ja to radim na tradicionalan način”, “ja neću da se industrijalizujem”, “ovo je moj stil”.
Ako je naš način ili stil rada prevaziđen, ili više ne funkcioniše, u redu ga je napustiti zarad nečega modernijeg, drugačijeg ili boljeg.
Nekada ulažemo trud u poduhvate koji ugrožavaju naše zdravlje ili nam dominantno zadaju stres i patnju.
Izgarati za ciljeve je inspirativno, romantično i pozitivno. Ali, nekada je cijena zaista previsoka.
Niko ne može znati bolje od vas da li je vaš cilj vrijedan te cijene i da li ste spremni da je platite. Uvidjeti da nijeste i donijeti svjesnu odluku, odraz je poštenja prema sebi i onda neće biti kajanja.
Nekada su toksični naši partneri, roditelji koji su nas rodili, rođena braća ili sestre, tetke, babe, đedovi, prijatelji, kumovi. Nekada su to ljudi sa kojima smo proveli decenije i sa kojima se podrazumijeva da moramo biti u dobrim odnosima.
To što nam je neko roditelj, srodnik ili drug iz djetinjstva, ne znači da je dobronamjeran. I ljudi koji su loši za nas i druge rađaju djecu, nečija su braća ili sestre i nekoga poznaju čitavog života. Nije neko dobar samo zato što je naš i ne moramo nekoga voljeti samo zato što nam je srodnik.
Kad za nas nije dobar neko koga volimo, u redu je voljeti ga izdaleka. Drugim riječima, u redu je odustati.
Postavite sebi sledeće pitanje i dajte pošten odgovor:
Postoji li bolja opcija koja će učiniti da valorizujem sebe, svoje životne ciljeve i svoje dobrostanje, ili dobrostanje ljudi koji zavise od mene?
Ukoliko postoji, idite ka njoj! Odustati od lošeg u korist boljeg nije nikakva sramota.
Za kraj, želim da vam prenesem jedan dragocjeni citat:
“Odustati ne znači predati se, već birati da svoj fokus usmjerite na nešto važnije. Odustati ne znači izgubiti samopouzdanje, već prepoznati da postoje vrjednije stvari na koje možete trošiti vrijeme. Odustati ne znači tražiti izgovore, već učiti da budemo produktivniji, efikasniji i efektniji. Odustati znači pustiti iz života ljude i stvari koje vam isisavaju snagu, da biste radili više stvari koje vam donose snagu.”
