Scenario za film “Ruske kape” nastao je 2013. godine. Film je snimljen 2014. godine, a konačni proizvod je sažetiji od scenarija, bez poezije Vita Nikolića.
Nakon premijere, film je poklonjen Zavodu za udžbenike i nastavna stredstva Crne Gore i uvršten u redovni nastavni program osnovnih i srednjih škola.
Detalje možete pročitati na sajtu IMDB..
Film možete pogledati na ovom YouTube linku.
Ukoliko želite da pročitate još mojih književnih tekstova, posjetite virtuelnu čitaonicu na ovom sajtu.
Jesen. Trotoar. Leđima okrenut kameri hoda IGOR, 28 godina, u otrcanim farmericama, debeloj dukserici s kapuljačom, Starkama. Kapuljača mu je na glavi, jaknu nema. Ruke drži u džepovima dukserice, glavu pognutu.
IGOR (OFF SCREEN)
Tijesto: četiri jaja…
Ruke IGOROVE BAKE koja odvaja žumanca od bjelanaca i muti bjelanca u snijeg.
IGOR (OFF SCREEN)
…Šest kašika vode. Deset kašika brašna. Deset kašika šećera. Četiri kašike kakaa. Prašak za pecivo.
Igor nastavlja da hoda niz ulicu u pravcu pekare, uvijek okrenut leđima.
IGOR (OFF SCREEN)
Krem: pet deci mlijeka…
BAKA, jaka žena između 50 i 60 godina, naviknuta na rad, izliva tijesto ruskih kapa u podmazani pleh brzim, vještim pokretima i stavlja ga u rernu, provjerava temperaturu na 200 stepeni.
Sa suprotne strane njenog radnog stola, naslonjen na ruke tako da mu vire samo oči, stoji MALI IGOR (10-ak godina) i velikih očiju gleda to što radi baka, jer je to svetinja.
Baka počinje da priprema fil: u 1dl mlijeka starinskom metalnom kašikom, vrlo neobičnom i prepoznatljivom, sipa brašno, gustin i šećer, a ostalo mlijeko stavlja na šporet da se prokuva.
IGOR (OFF SCREEN)
…Dvije kašike brašna. Tri kašike gustina, ali onog kvalitetnog. Pet kašika šećera. Dvjesta grama margarina.
Igor, uvijek s leđa, prilazi pekari, zastaje ispred.
IGOR (OFF SCREEN)
Sto grama kokosovog brašna…
ŠIROKO na bakinu kuhinju. Baka stavlja gornje polovine ispečenih kolača na premazane donje polovine, a zatim ih valja u kokosovo brašno.
IGOR (OFF SCREEN)
Glazura: sto grama čokolade, pedeset grama margarina.
Mali Igor pridiže glavu i podiže se na prste da vidi baku kako preliva vrhove kapa glazurom, ali tako da prelivena čokolada ima lijepi dezen. Podižući glavu iznad stola, otkriva strašnu crvenu oteklinu pored usne, od udarca.
IGOR (OFF SCREEN)
Ostaviti u frižider do služenja.
Kape su sada gotove, složene na velikoj tacni. Mali Igor i baka ih zajedno stavljaju u frižider i zatvaraju da se hladi, pa se šaljivo rukuju za dobro odrađeni zajednički posao. Zatim Igor grli baku oko struka i naslanja joj glavu u krilo.
Igor ulazi u pekaru. DVIJE PRODAVAČICE ga gledaju zbunjeno, pomalo preplašeno i instinktivno koračaju jedna prema drugoj. Stoje iza vitrine u kojoj su s desne strane poređana slana peciva, s lijeve slatka, a na najgornjoj vitrini nalaze se ruske kape, ni približno lijepe koliko one koje je napravila Igorova baka.
Prvi pogled na Igora sprijeda, lijepog momka u čijem je životu sve pošlo naopako. Prljav je, slinav, a preko donje usne mu vidno cure bale. Poged mu je izgubljen. Uprkos tome, djeluje blago, veoma učtivo, ima izraz lica i pogled bezazlene dobrice. Teško mu je da se fokusira.
Stoji ispred vitrine sa slatkišima, usporeno vadi ruku iz džepa i otvara šaku. U njoj se nalaze četiri kovanice: dvije po euro i dvije po pedeset centi. Pomažući se kažiprstom druge ruke, Igor pokušava da ih prebroji.
Prodavačice stoje i čekaju, bez riječi. Igor se odjednom prisjeća gdje je i diže glavu.
IGOR
(učtivo, tiho) Dobro veče.
Mlađa prodavačica je vidno preplašena, starija takođe, ali kod starije je gađenje dominantna emocija. Igor ponovo pokušava da prebroji novac, ali mu ne ide, pa odustaje na tren i ponovo podiže glavu.
IGOR
Imate li ruske kapice?
Ruske kape su pravo ispred njega, ali on ih ne vidi. Starija prodavačica odmahuje glavom u znak neodobravanja, dok mlađa pokazuje rukom na kolače. Igoru je potreban trenutak da se usresrijedi, ali kad ih konačno primijeti, oči mu zasijaju; tužni, nostalgični poluosmijeh mu se pojavljuje na licu.
IGOR
Koliko imate?
MLAĐA PRODAVAČICA
Pet.
Igor ponovo pokušava da prebroji novac, dodiruje prstom jednu po jednu kovanicu. Sve to je užasno sporo i jadno. Ponovo diže glavu.
IGOR
A izvinite… koliko košta… pet… ruskih kapica?
STARIJA PRODAVAČICA
(strogo) Tri eura.
Igor zastaje i gleda je nekoliko trenutaka, pa najzad uviđa da je njegovo prisustvo smetnja. Zato žuri da učtivo pruži otvorenu šaku sa novcem. Gleda ženu naivnim očima. Bale cure.
STARIJA PRODAVAČICA
(mlađoj) Uzmi to.
Mlađa prodavačica ne može sebe da natjera da dotakne novac iz Igorove ruke. Igor drži ispruženu ruku neko vrijeme, na licu mali grč od stida, pa spušta novac na kockasti plastični tanjir koji je za to predviđen. Prodavačica gleda, ne dodiruje, kao da može dobiti kugu.
IGOR
Ima li koliko treba?
Mlađa prodavačica klima glavom, brzim pokretom uzima novac i stavlja ga u kasu. Igor gleda željno kako pakuje ruske kape u plastičnu kutiju. Pruženu kutiju uzima kao da je blago i činjenica da posjeduje kape preovladava nad poniženjem, pa se blago smiješi. Kreće prema izlazu. Nakon dva koraka zastaje, okreće se usporeno.
IGOR
Hvala. Doviđenja.
Izlazi i zatvara vrata. Prodavačice ostaju da ćute i gledaju za njim nekako ukočene, jer ih još nije prošao strah, a i na tako nešto se nikad neće navići.
Dok Igor ide trotoarom, ulicom prolazi policijski automobil koji ga isprva mimoilazi, pa se zaustavlja, vraća nazad i ponovo zaustavlja tik uz njega. DVA POLICAJCA izlaze iz kola i presreću ga, staju mu na put. Igor zastajkuje. U daljini grupa njegovih vršnjaka opaža scenu, među njima MIŠO i JULIJA.
PRVI POLICAJAC
O Igore.
DRUGI POLICAJAC
Đe si to krenuo?
IGOR
Kući.
PRVI POLICAJAC
A đe si bio?
IGOR
(pokazuje kutiju) U pekari.
DRUGI POLICAJAC
Da vidimo džepove, Igi.
Pretresaju ga. Igor ćuti i trpi, vodeći računa da mu ne ispadnu kolači.
PRVI POLICAJAC
Ajmo. Skidaj duksericu.
IGOR
Nemoj, molim te. Nemam ništa. Sigurno.
DRUGI POLICAJAC
Skidaj se, da te ne bi mi skidali.
Igor spušta kutiju na zemlju. Nekako uspijeva da skine duksericu i majicu. Ruke su mu u jezivom stanju od starih uboda igle. Policajci istresaju stvari. Iz duksa ispada ključ od kuće i pada na trotoar.
DRUGI POLICAJAC
Ajmo pantalone i gaće.
Igor skida pantalone koje mu padaju oko članaka, otkrivajući svježije ubode. Zatim skida gaće i ostaje go. Mišo i Julija prilaze nešto bliže, ali se ne usuđuju da intervenišu. Igor ih ne vidi.
MUŠKARAC i ŽENA, slučajni prolaznici, prilaze i nespretni su u nastojanju da što dalje obiđu polugolog narkomana, pa žena nenamjerno gazi ivicu kutije sa kolačima. Dvije kape ostaju zgnječene. Igor zatvara oči kao da ga je neko udario pesnicom u trbuh. Muškarac i žena odlaze užurbano niz ulicu.
PRVI POLICAJAC
Oblači se.
Igor podiže pantalone, zakopčava s mukom. Nakon toga hoće da se sagne da uzme svoj ključ i ono što je ostalo od kolača, ali policajci nijesu završili.
DRUGI POLICAJAC
Đe si krenuo? Izuvaj patike.
Postiđen do srži, ali nemajući kud, Igor nogama izuva iznošene Starke, od kojih je desna pogrešno našnirana, a lijeva uredno. Na nogama su mu prsle čarape. Skidajući njih, otkriva najsvježije ubode upravo po stopalima. Cvokoće bos na ledenom betonu.
Drugi policajac pregleda unutrašnjost Igorovih patika, čak i čarape izvrće, pa mu ih baca pred noge. Konačno je iživljavanje završeno. Okreću mu leđa i odlaze u kola, odvoze se.
Igor se saginje, prvo uzima kutiju sa kolačima i ključ, pa tek onda sjeda na beton da se obuje. Prilazi mu Mišo.
MIŠO
Igore. Ej!
Igor podiže glavu, prepoznaje Miša i toliko je postiđen, da u čarapama ustaje, s patikama u jednoj ruci, kolačima u drugoj, i kreće preko ulice bez pozdrava.
JULIJA
Igore!
Mišo stiže Igora, primoravajući ga da zastane.
MIŠO
Zar od nas da bježiš?
IGOR
Nijesam te prepoznao.
Mišu je dovoljan jedan pogled na Igorovo lice da bi mu sve bilo jasno, pa neće da ga muči. Sklanja mu se s puta, stavlja mu ruku na rame. Igor ga gleda u oči samo na tren, a u tom pogledu je zahvalnost, izvinjavanje i jad. Odlazi, Mišo gleda za njim. Prilazi Julija.
JULIJA
Znači ponovo.
MIŠO
I to ga nikad goreg nijesam vidio.
IGOR (OFF SCREEN)
„Ne vjerujem ovoj noći,
Izdaće me…“
Baka sjedi na fotelji urednog dnevnog boravka sa čajnom kuhinjom i tipično-penzionerskim namještajem. U peći gore drva. Ušuškan ispod toplog ćebeta, na otomanu leži mali Igor, nove strašne modrice na njegovom licu, posjekotina na usni. Gledaju TV.
IGOR (OFF SCREEN)
„Ako samo sklopim oči,
ako trenem
prikrašće se…“
Neko lupa na vrata. Mali Igor je prestravljen. Baka odlučno ustaje, daje mu rukom znak da ne mrda i odlazi u predsoblje, zatvarajući za sobom vrata sobe. Igor čeka pripremljen za najgore.
OTAC (OFF SCREEN)
(viče) Đe je? … Platiće on meni, smeće malo!
Mali Igor krije glavu ispod ćebeta i pokriva uši, obavija ga mrak.
IGOR (OFF SCREEN)
„…zaklaće me,
ili će me udaviti omčom mraka.“
Baka uklanja mrak tako što otkriva Igora. Uvidjevši da ga je otkrila baka, a ne otac, dječak je grčevito grli. Baka u ruci drži tanjir sa ruskim kapama. Igor uzima kolač, jede.
Igor stiže do bakine kuće. Obuo se u međuvremenu. Dolazi do ulaznih vrata, otključava, ulazi.
IGOR (OFF SCREEN)
„Ne vjerujem ovoj noći,
crnoj, gluvoj,
Bez koraka.“
Soba je u jezivom stanju u odnosu na bakino vrijeme. Struja je isključena, pa svjetlost pravi par sirotinjskih svijeća. Gomila prljavih sudova u sudoperi. U dječijem krevetiću spava VASJA (4 godine), grli olinjalu krpenu lutku duge smeđe kose koja podsjeća na njenu majku.
Majka, ANDREA, 28 godina, leži na otomanu leđima okrenuta ulaznim vratima. Po stočiću rasut pribor za intravenozno uzimanje heroina, iskorišćeni špricevi i bakina kašika.
Igor zatvara vrata za sobom. Skida kapuljaču, prilazi dječijem krevetiću. Tromo se naginje nad kćerkom, pokriva je, pa staje da je gleda. Smiješi se tupo.
Prilazi Andrei, naginje se nad njom da je poljubi. Andrea je mrtva. Igor je na trenutak gleda raširenih očiju, ali ta spoznaja traje samo sekundu, pa opet nastupa tupilo i odbijanje istine. Smiješi se, ljubi joj obraz.
IGOR
Spavaš, a?
Prilazi peći, gleda unutra. Rastresa skoro dogorjela drva. Zatim uzima tanjir iz sudopere, ovlaš ga propere ispod česme.
IGOR
Kupio sam kapice. Imali su pet.
Otvara kutiju s kapama, stavlja one tri očuvane na tanjir koji polaže na sto blizu nje. Primjećuje bakinu kašiku na stolu i odjednom ima izraz lica nekoga ko je uhvaćen u krađi. Uzima je.
IGOR
Rekli smo da ovu ne koristimo.
Kašiku briše o farmerice i stavlja u džep duksa.
IGOR
Dobili smo kiriju. Možda da platimo dio struje.
Vraća se stolu, gleda ruske kape, pa one očuvane opet stavlja u kutiju, dok na tanjir stavlja one dvije zgnječene. Kutiju zatvara i ostavlja Andrei.
IGOR
Da ti se ne pokvare.
Miluje joj kosu i sjeda na fotelju. Uzima prvu kapu, grize veliki zalogaj. Jede. Guta zalogaj poput kamena. Oči mu se ispunjavaju suzama. Stavlja drugi zalogaj u usta, zastaje i suze mu se slivaju. Žvaće, guta, plače. Ustaje, istrčava iz kuće.
Igor žuri niz ulicu.
U malom, intimnom kafiću su svi stolovi zauzeti, bez pretjerane gužve. Igor radi za šankom. Mišo i Julija su vlasnici lokala. Dok Mišo cirkuliše između magacina i šanka i daje instrukcije zaposlenima, Julija sjedi za šankom i računa. Iz njihove neverbalne komunikacije se vidi da su Igor, Mišo i Julija stari prijatelji, da su ekipa.
Za jednim od stolova sjedi Andrea sa TRI DRUGARICE. Obučena je mladalački, jednostavno, ali skupo i nosi prepoznatljivo firmirani, skupi nakit i sat. Posebno je prepoznatljiva ogrlica sa srcem. Dok drugarice zajednički čitaju poruke na nekom tadašnjem modelu mobilnog telefona, Andrea ne prestaje da gleda u Igora, a pogled joj nije izazivački, nego iskreno zainteresovan, skoro očaran. Igor primjećuje, smiješi joj se.
IGOR (OFF SCREEN)
„Gdje smo se mi to sreli,
U kom životu, i kada?”
Igor ubrzava hod i počinje da trči.
Igor i Andrea na obali, zaljubljeni. Ona sjedi u njegovom krilu i nešto mu priča.
Igor kupuje drogu od DILERA.
IGOR (OFF SCREEN)
“Lijepa smrti, je li,
gdje smo se mi to sreli?”
Žurka. Rock muzika. Dok Igor užurbano radi za šankom, Andrea se provodi sa drugaricama. Iako se drže za sebe, djevojke toliko pretjerano uživaju u muzici, u takvom su transu da moraju biti ili pijane, ili drogirane.
Igor ulazi u hotel. Dolazi u prostoriju u kojoj je nabacano par dušeka sa starim ćebadima.
IGOR (OFF SCREEN)
“Otkud se mi to znamo
i otkud ta pristrasnost sada?”
Noć. Igor i Andrea KRUPNO, ona u garderobi od maločas sa žurke. Andrea uzima tabletu, u to vrijeme najvjerovatnije extasy. Drugu približava Igorovim usnama. Igorov izraz lica odaje da mu je prvi put, ali ne oklijeva puno, već uzima tabletu u usta iz njene ruke. Ljube se.
KRUPNO bakina kašika, Igor na njoj kuva heroin. Ruka mu drhti, vide mu se samo oči pune suza iza kašike.
Muzika trešti, svi skaču i igraju. Andrea je s drugaricama, dok za šankom skaču Igor, Mišo i Julija, zagrljeni, s tim što ovo dvoje ni ne sanjaju što se u tom trenutku dešava s njim.
Igor je sjeo na beton, skida pertlu sa pogrešno našnirane Starke, zavrće nogavicu i veže pertlu oko noge. Traži venu.
IGOR (OFF SCREEN)
“Da mi je znati samo
otkud se mi to znamo?”
Igor i Andrea leže na otomanu nakon vođenja ljubavi, zagrljeni, ušuškani ispod ćebeta. Ne smiješe se, samo su zamišljeni i daleki, ali čvrsto pripijeni jedno uz drugo. Posebno on nju grli jako, što jače, da je ne izgubi.
Igorovo lice KRUPNO, glava mu pada, kapci teški, bale na ustima. Nema više suza.
Ulaze Mišo i Julija. Juliji se vidi da je plakala. Prilaze Igoru koji leži na prljavom podu. Nogavica mu je zavrnuta, oko noge stegnuta pertla. Noga je danju još gora, prepuna modrica od uboda. Od posljednjeg niz nogu silazi trag osušene krvi koja je curila. Špric je na podu.
Mišo se naginje nad Igorom koji je katatoničan, polu-otvorenih očiju, samo diše.
MIŠO
Igore. Igore. Ajde.
Igor se polako pridiže u sjedeći položaj, gleda Miša bezizražajno, prazno.
JULIJA
Ajmo. Ustaj odatle.
Igor ustaje. Odlaze, on se vuče među njima.
Mala kancelarija, sa posterima Ministarstva rada i socijalnog staranja iz raznih kampanja o hraniteljstvu, usvajanju, pravima djeteta, porodičnom nasilju.
Igor sjedi pognute glave, dalek mislima gleda u prazno. Prekoputa njega za radnim stolom sjedi Nada sa otvorenom fasciklom ispred sebe i posmatra ga.
NADA
Igore, ovako više neće moći. Smatram da je u interesu djeteta da ti oduzmemo roditeljska prava.
IGOR
Nemoj molim te.
NADA
Postoji samo jedna stvar koju možeš da uradiš da bismo uopšte razgovarali dalje.
Igor klima glavom.
NADA
Ali u ustanovi.
IGOR
Gdje ću sa djetetom?
NADA
Možeš da ih ostaviš kod tvojih roditelja. Ili Andreinih.
IGOR
Radije dom.
Igor odjednom shvata što je rekao i poražen je.
NADA
Dajem ti do sjutra da predložiš nešto valjano.
Igor klima glavom.
NADA
Kad od validne institucije dobijem pismenu potvrdu da si čist godinu dana, razgovaraćemo opet. U protivnom, računaj da je svaka priča o djetetu završena.
Igor ustaje i tiho odlazi. Tek kad ostane sama, Nada pokazuje koliko joj je bilo teško da ovako postupi.
Igor leži sa Vasjom na kauču. Vasja spava, Igor je budan gleda, more ljubavi i muke u njegovim očima.
Sljedećeg jutra soba je pospremljena, suđe oprano. Međutim, na dnevnoj svjetlosti uočavamo da u odnosu na bakino vrijeme više nema televizora, niti pola namještaja. Na podu su Vasjine stvari spakovane u stari kuhinjski ceger. Na frižideru magneti drže nekoliko fotografija:
— Mali Igor i baka ispred bakine kuće;
— Igor, Mišo i Julija ispred škole kad su bili djeca;
— Igor i Andrea u srećnim vremenima;
— Vasja kao beba;
— Starija Vasja i Andrea zagrljene i nasmijane.
Igor sjedi na fotelji, grčevito drži Vasju u krilu. Julija sjedi na otomanu, dok Mišo unosi boce vode i punu kesu voća koju ostavlja na stolu. Ispred Igora i Vasje, na tom istom, sada očišćenom stolu tanjir sa dva tri zalogaja hljeba i putera.
IGOR
Još jedan?
VASJA
Aha.
Igor joj daje zalogaj, grli je dok jede.
JULIJA
(Igoru) Jesi li ti doručkovao?
Igor odmahuje glavom. Trlja nos rukavom. Već ga hvata prva kriza. Ljubi Vasju, grli je, knedla u grlu. Okreće se Juliji i njoj klima glavom. Julija prilazi Vasji.
JULIJA
Hoćemo li u šetnju ti i ja?
VASJA
Hoćemo.
Vasja ustaje, Julija joj oblači jaknu. Igor počinje da tone. Iz džepa dukserice vadi roze autić, od onih koji koštaju euro, i pruža ga djevojčici. Vasja oduševljena uzima, smiješi se. Igora joj baca petaka, a najradije bi je grčevito zagrlio. Vasja veselo uzvraća.
Igor molećivo gleda Juliju. Ona je mu klima glavom i odvodi Vasju. Igor okreće glavu na drugu stranu i ne može da diše.
JULIJA
(Mišu) Čekamo te kući.
Odlaze. Igor se bori da ne zaplače.
MIŠO
Struju će uključiti tokom dana. Sva sreća pa smo onda razdvojili brojila… Zvao sam ustanovu, sve je dogovoreno, i oko plaćanja.
Igor klima glavom.
MIŠO
Siguran si da smijem da dam oglas i za ovo?
Igor zabacuje glavu unazad, pokriva lice rukama. Naravno da nije siguran. Ali ipak skuplja snagu, ustaje i stavlja lance i katance na škure od prozora. Mišo ćutke gleda. Kako postepeno zatvara škure, tako jedina svjetlost dolazi od otvorenih ulaznih vrata. Igor predaje Mišu ključeve.
IGOR
Samo ti dobro zaključaj ta vrata.
MIŠO
Tri dana?
IGOR
Toliko traže.
Mišo ustaje, uzima Vasjine stvari, odlazi prema izlazu. Igor gleda za njim.
IGOR
Mišo.
Mišo zastajkuje, okreće se.
IGOR
Hvala.
Mišo kreće nešto da kaže, pa se predomišlja. Diže ruku u znak pozdrava i izlazi. Zaključava Igora unutra. U sobi se jedva vidi.
Igor ne pali svijeću, već iz kupatila dovlači kantu koju ostavlja do otomana, pa se na otoman spušta, leži, čeka u mraku.
Prvi dan skidanja. Dolazi struja i osvjetljava Igora koji leži umotan u ćebe. Na stolu pored njega gomila zgužvanih papirnih maramica i otvorena, poluprazna boca vode. Kesa s voćem netaknuta. Igoru curi nos, oči su vlažne. Znoji se, a drhti od hladnoće.
Igor je za šankom polu-katatoničan, pokušava da izreže parče limuna nožem, ne može ni da ubode kako treba, samo što se ne posječe. Mišo mu zaustavlja ruku u posljednjem trenutku. Mišo mu stavlja na šank kovertu s novcem i pokazuje mu pogledom vrata.
Igor leži na kauču nepomično, oči iskolačene. Gore mu je, ali trpi i ćuti.
Andrea i Igor kriziraju. Andrea je trudna. Drhtavom rukom okreće broj na mobilnom telefonu, na ekranu piše „TATA“, ali joj otac odbija poziv. Ona histerično baca telefon, plače. Zatim skida ogrlicu i sat i daje Igoru da nosi da proda. Igor odlazi. Ona očajna rida.
Igoru je toliko loše da počinje da paniči.
IGOR (OFF SCREEN)
“I opet neka pisma duga“
Igor se jezivo trese, ima krvničke bolove u stomaku.
IGOR (OFF SCREEN)
„Očajna pisma – bez adrese“
Igoru se sklapaju oči, ne znamo da li spava ili umire.
IGOR (OFF SCREEN)
„A nigdje drage, nigdje druga,
samo ta jesen. Opet jesen.”
Igor kleči na podu i povraća u kantu.
Igor leži na podu hotela, kao da se teleportovao tamo. “Teleportovao” se i otoman iz kuće. Na njemu sjedi Andrea u odjeći koju je imala kad ju je Igor našao mrtvu, ali izgleda zdravo, lijepo, čudesno. U ruci joj je špric sa posljednjom dozom koja će je ubiti.
Igor pridiže glavu i vidi je, mora da je spriječi, ali nema snage da se pomjeri. Bolovi su nesnosni i koliko god stremio ka njoj, ostaje u mjestu. Odjednom Andrea podiže glavu i gleda ga, kao da ju je dozvao, ili nešto pitao, pa čeka da čuje što će da joj kaže.
IGOR
(tiho, jedva) Nemoj.
Igor odnekud izvlači posljednji atom snage da se pridigne i da se dovuče prema njoj. Andrea ga gleda zbunjeno, kao da ne razumije. Igor se vuče, mora da je spasi. Podiže glavu, kreveta nema, nema Andree. Igor se sklupčava na podu, gleda oko sebe.
Igor kleči na podu, sav sklupčan, glava sakrivena negdje među koljenima, pokrivene rukama. Urla.
IGOR (OFF SCREEN)
“A šta ako prosviram taj metak
kroz ovo čelo neveselo,
a onda počne sve ispočetka:
život, stradanja, pa opet čelo.”
Igor leži nepomičan na krevetu, na boku, leđima okrenut sobi. Najgore je prošlo, nastupa postepeno fizičko olakšanje, ali psihički je potpuno ispražnjen i izgleda jezivo – blijed, crnih podočnjaka. Gleda netremice u prazno. Lutka mu je u ruci.
IGOR (OFF SCREEN)
“A šta ako nema zaborava,
ako je to samo vječna igra kruga?
A šta ako tamo ispod trava
boli ova ista ljudska tuga?”
Sljedećeg dana se otključavaju vrata. Ulazi Mišo opreznim korakom, vido zabrinut što će ga zateći kad uđe. Zatiče Igora kako leži, budan, iscrpljen, slomljen, ali umiven i presvučen, sa spakovanom torbom na podu. Vasjine lutke nema na otomanu, fotografija nema na frižideru.
Mišo gleda oko sebe, zagušljivo je. Otključava i otvara prozore. Igor se pridiže, navlači duksericu i s mukom sjeda na fotelju, obuva patike. Naglašeno je usporen.
IGOR
(slomljeno) Idemo li?
MIŠO
Idemo.
Mišo uzima torbu i odlaze.
Mišov automobil zaustavlja ispred kapije. Mišo spušta staklo, nešto govori STRAŽARU, nakon čega se kapija otvara i automobil odlazi na parking. Mišo izlazi brzo, Igor polako i tromo.
Iz zgrade izlazi BRANKA, rukuje se s obojicom. Mišo i Igor se grle i Mišo tapše Igora po leđima u znak ohrabrenja. Branka stavlja Igoru ruku na rame i uvodi ga unutra. Mišo se vraća u auto i odlazi.
Branka i Igor su sami. Igorova torba je otvorena, stvari vire iznutra nakon pretresa. On iz džepova vadi nekoliko kovanica, ključ od kuće i mobilni telefon i predaje ih Branki. Branka ih stavlja u malu kutiju na kojoj je piše «IGOR» i odlaže je na policu na kojoj su druge identične kutije sa imenima.
Branka dovodi Igora do dvokrevetne sobe u kojoj mu je namijenjen krevet. Na drugom krevetu sjedi RADOMAN, 37 godina, leđa naslonjenih na zid, čita knjigu. Na CD plejeru tiho rock muzika.
Igor se rukuje s Radomanom, zatim spušta svoju torbu pored kreveta.
BRANKA
(obojici) Grupa za deset minuta.
Radoman prijateljski namiguje Branki i smiješi se, a Branka mu klima glavom. Time pokazuju da su se razumjeli.
Igor se spušta na krevet s umorom nekoga ko je prepješačio kilometre.
RADOMAN
Nemoj da zaspeš. Idemo za pet minuta.
Igor klima glavom. Radoman se smiješi i nastavlja da čita.
U velikoj prostoriji, stolice su posložene u krug. Na njima sjede štićenici centra i Branka koja vodi terapiju. Svi ćute dok govori MOMAK koji sjedi tačno prekoputa Igora. Igor jedva drži glavu.
MOMAK
Osjećam kako neko ogromno crnilo izlazi iz mene…
Igor je čuo samo toliko, nakon čega glas momka postaje dalek i nerazgovijetan.
MOMAK
(sve nerazgovjetnije do iščezavanja) Osjećam kako se sve oko mene steže i kako…
Igor se ponovo „uključuje“ i shvata da sada govori Radoman.
RADOMAN
Bio sam dobro dijete, dobar đak. Imao sam sve. Ali ja to nijesam htio. Ja sam htio da budem poput mojih idola. Džima Morisona. Dženis Džoplin. Htio sam da živim njihove živote. Bilo čije, osim moga…
Igor ponovo gubi nit. Gleda u prazno, ne čuje.
BRANKA
Igore. Igore.
Igor se „uključuje“.
BRANKA
Želiš li ti nešto da kažeš?
Igor odmahuje glavom.
BRANKA
Dobro. Mi smo tu.
Okreće se grupi, nastavljaju da pričaju. Igor i dalje u svom svijetu, samo želi da to što prije prođe i da se dočepa kreveta.
Igor spava mrtvim snom u svom krevetu. Radomanov krevet je prazan.
Igoru je fizički nešto bolje. Budan je dok drugi govore, ali ćuti i dalek je u svojim mislima.
Tokom obroka Igor sjedi za stolom sa Radomanom i još nekoliko momaka, ali jedva jede.
Radoman spava. Igor leži budan, na zidu tik uz jastuk okačene fotografije koje je donio od kuće. Tu je i Vasjina lutka. Gleda fotografiju na kojoj su Vasja i Andrea i guta knedle.
Novembar, prva zima. Ispred centra sjedi grupa momaka u zimskim jaknama i druži se. Među njima je Radoman koji priča nešto čemu se svi smiju. Tu je i Branka, sluša ih s osmijehom, ali istovremeno krajičkom oka posmatra Igora koji hoda gore-dolje s Vasjinom lutkom u ruci, van sebe od treme.
Pojavljuje se Mišov automobil i Igor prestaje da hoda. Automobil parkira, a Igor čeka kao ukopan u mjestu. Iz automobila prva izlazi Julija sa mjesta suvozača, maše mu. Izlazi i Mišo. Julija otvara stražnja vrata i izlazi Vasja u novom kaputu, novim cipelama, sa besprjekorno čistom kosom upletenom u besprjekorne pletenice. U naručju joj je nova, skupa lutka, sa kojom se stara krpena ne bi mogla porediti. Igor staru sakriva u jaknu.
Julija se naginje nad Vasjom i pokazuje joj Igora. Vasja konačno vidi oca i odmah oduševljeno trči prema njemu. Igor se najzad pomjera s mjesta i ide joj u susret. Uzima je u zagrljaj i drži je dugo, dugo, ljubi je, ne može da prestane. S njom u zagljaju pozdravlja Juliju i Miša, grli se s njima, a zatim odnosi dijete gore, na klupe ispod streha. Tamo mu Vasja pokazuje svoju novu lutku, a on se na silu smiješi kao da je srećan.
Branka prilazi Mišu i Juliji, rukuju se.
MIŠO
Dobro izgleda.
BRANKA
Odlično izgleda.
Gledaju Igora koji i dalje grli Vasju, nešto joj govori.
Igor i Branka stoje na ulazu u centar. Mišo i Julija uvode Vasju u automobil, zatim mašu i ulaze i oni. Igor ih gleda stisnutih zuba. Odlaze.
IGOR (OFF SCREEN)
“I kada pojmiš šta je pjesma pjesme više nema,
ali ni povratka.”
Prvo proljeće. Igor se penje.
IGOR (OFF SCREEN)
“Tada postaješ pjesnik
na isti način
na koji se postaje zarobljenik.
Tada počinješ da sanjaš
o nekoj slobodi, o nekom drumu”
Igor sjedi ispod strehe, crta sa Vasjom. Mišo i Julija ćaskaju sa Brankom.
Igor i dalje u svojim mislima.
IGOR (OFF SCREEN)
“O nekoj riječi
koja će da te spasi“
BRANKA
Igore?
Igor ćuti.
IGOR (OFF SCREEN)
“A riječi nema, niotkud riječi.
Šest mjeseci od Igorovog ulaska u centar. Oko postavljenog stola sjede Mišo, Julija, Vasja i Igor. Pred njima tanjiri supe. Mišo i Julija se bave Vasjom poput pravih roditelja: Mišo joj sitni meso, Julija joj pomaže da jede i briše je salvetom.
Igor gleda uredni stančić u kojem žive, gleda Vasju koje se potpuno odomaćila i kojoj je lijepo i udobno među njima, i osjeća se suvišnim. Srce mu se steže zbog toga. U ruci mu je kašika koja izgledom podsjeća na onu bakinu; njome Igor odsutno uzima supu, prosipa, uzima, prosipa.
MIŠO
Jesi li što planirao? Za kad izađeš?
JULIJA
(s neprirodnim grčem u glasu) Daleko je do toga, zar ne?
Čim to izgovori, pogled joj se otima ka Vasji i majčinski joj miluje kosu. Igoru to ne promiče.
IGOR
Daleko.
MIŠO
U kući je sve pod kontrolom. Dva sam ugovora produžio, a tvoja garsonjera će da se oslobodi tačno kad treba.
JULIJA
(ne gleda ga u oči) Što se nas tiče, ni sa čim ne moraš da žuriš.
Igor ništa ne kaže. Gleda Vasju, zatim zagleda kašiku.
Igor gleda Vasju kako spava. Odjednom kao da konačno nešto u njemu pukne, počinje strašno da plače. Rida bez glasa, i to beskonačno traje, i on se lomi u paramparčad.
Igor sjedi u sredini, ruke položene u krilu, zgrčene jedna oko druge, glava pognuta. Jedan momak je završio da govori i drugi je izustio nešto da kaže, kad odjednom Igor progovara, ne podižući glavu.
IGOR
Osam godina sam živio jedan te isti dan nanovo, i nanovo… Nasjeo sam, kao i svako drugi, na foru da ću ja biti drugačiji. (smiješi se ironično, za sebe) Što je bilo prilično glupo, jer nikad nisam čuo ni za koga, nigdje, da je heroin koristio “ponekad”. Toga nema…
I stalno se pitam jesu li moji problemi stvarno bili veći od drugih, ili sam ja bio slabiji?
Jesen. Igor izlazi iz centra. Prate ga, aplaudiraju. Igor se konačno smiješi, pozdravlja se s prijateljima. Ispred kapije ga čeka Mišo, pruža mu ruku u znak čestitke. Igor ga grli, ulaze u Mišov automobil.
IGOR (OFF SCREEN)
… Činilo mi se kao da se svaki dan probudim ispred velike planine koju treba da pređem. I činilo mi se da, ako uzmem heroin, lakše ću… I tako iz dana u dan.
IGOR
Samo što se planinom ne penjem, već tapkam u mjestu. A ona sve veća. Toliko velika da se nebo od nje ne vidi… Neba nigđe…
Nada sjedi za svojim stolom i čita dokument. S druge strane stola sjede Igor, Mišo i Julija. Vasja se u Julijinom krilu igra mobilnim telefonom. Svi ćute kao da čekaju smrtnu presudu.
MIŠO
(Igoru) Ja ne bih da pomisliš da mi želimo da te oštetimo na bilo koji način.
JULIJA
Djetetu je potrebna stabilna porodica.
IGOR
Ja sam njena porodica.
MIŠO
I uvijek ćeš biti!
IGOR
(Nadi) Obećala si.
NADA
Da ćemo ponovo razgovarati.
IGOR
Uradio sam sve što si tražila. Ja sam joj otac.
NADA
I sada kao otac treba da razmisliš što je bolje za nju.
Igor ustaje, pruža Vasji ruku.
IGOR
Ajmo srećice. Ajde.
VASJA
(Juliji) Moram li?
IGOR
Moraš.
Vasja se nerado odvaja Julije i ide kod Igora. On je uzima u naručje, grli je i ljubi i užurbano izlazi s njom, zatvara vrata za sobom. Julija plače. Nada i Mišo ćute.
Igor nosi Vasju.
IGOR (OFF SCREEN)
Pročitao sam da kad se neko skine s heroina godinu dana, poslije ima osamdeset pet posto šansu da ponovo počne.
Igor usporava. Zastaje.
IGOR
Dešava mi se da satima o njemu mislim svaki dan…
Par minuta od pređašnje scene. Nada, Mišo i Julija i dalje sjede. Ulaze Igor i Vasja. Julija trči Vasji u zagrljaj, ljubi je i grli. Mišo ih gleda s ljubavlju. Nada gleda Igora kako odlazi bez riječi.
Igor se penje uz stepenište.
IGOR (OFF SCREEN)
I onda počnem da se preslišavam o svemu što sam naučio, i o svemu što sam izgubio…
U kafiću je mirno. Igor u uniformi šankera sjedi za jednim od stolova i crta sa Vasjom. Julija za šankom računa. Igor gleda prema praznom stolu za kojim je nekad sjedjela Andrea. Mišo unosi neki paket.
IGOR (OFF SCREEN)
I polako se penjem uz tu planinu, korak po korak… Pa dokle stignem…
Ulica s početka filma. Igor hoda u istom pravcu, sam. Nosi ruske kape. Presrijeće ga onaj isti policijski automobil, i oni isti policajci s početka izlaze i staju mu na put.
PRVI POLICAJAC
O Igi. Kako ide?
IGOR
Dobro.
Odmjeravaju ga, vide da je dobro, ali stare navike je teško iskorijeniti. I njegove, i njihove.
DRUGI POLICAJAC
Ajmo, ruke na auto.
Igor ostavlja ruske kape na zemlju i širi ruke na auto. Policajci ga grubo pretresaju. Ali on više nije pasivno, otupljeno stvorenje s početka filma, već je vidno da se jedva obuzdava da ne odreaguje.
PRVI POLICAJAC
Nemoj mi reć da ti je ponos proradio!
Smiju se.
DRUGI POLICAJAC
Ču ponos. Jednom narkoman, uvijek narkoman.
Završavaju pretres. Igor uzima kape, stavlja kapuljaču i kreće svojim putem, leđima kameri, kao u prvoj sceni.
PRVI POLICAJAC
Pa se čuvaj.
Igor ide niz ulicu.
IGOR (OFF SCREEN)
“Pišem vam, evo, dragi moji
iz ovog lijepog umiranja
kao što je red, kao što pristoji
da se javljamo tako, s putovanja
s godišnjih odmora, sa ljetovanja,
iz tamo nekih niških banja,
iz tamo nekih budvi, nekog kranja,
pišem vam dakle, rođeni moji,
iz ovog lijepog umiranja.“
Soba je čista, uredna. Na otomanu Vasjina krpena lutka. Igor sjedi sam na fotelji, gleda u policu na kojoj je nekad stajao televizor, užasni osjećaj usamljenosti i praznine oko njega.
IGOR (OFF SCREEN)
„Umiranje, – to je ovdje, na jugu,
pa možda i nešto južnije od juga,
tu vječne rane svu noć šume tugu,
a jutrom opet sviće zlatna tuga.“
Na stolu su ruske kape, ali Igor više nema entuzijazam od prije, pa ni ne jede. Samo sjedi, ćuti.
IGOR (OFF SCREEN)
„Ostaću ovdje dugo, dugo
pa možda čak i nešto duže,
srodio sam se, eto, sa ovom tugom,
sa ovim ranama što tugom tuže.”
KRAJ
Ksenija Popović, 2013.
