Odbijanje je sastavni dio života, nešto što mi stalno radimo i što stalno rade nama, a da toga nijesmo ni svjesni. Postoje, međutim, ona odbijanja koja mnogo bole. Upravo njih se plašimo, i u ovoj epizodi govorimo o tome zašto su ona neophodna i kako da ih prihvatimo.

Odbijanje je zdrava stvar

Moramo da shvatimo da odbijanje služi da ljudi ne bi radili nešto što ne žele i bili zaglavljeni u situacijama koje im ne prijaju. Ono je stvar stava i samopouzdanja. Sve što odaberemo u životu podrazumijeva da nešto drugo odbijamo. Ako odaberemo brak, trebalo bi da to podrazumijeva da odbijamo samački način života. Ako odaberemo da budemo zaposleni, to znači da odbijamo da spavamo do jedan popodne i da nemamo obaveza. Ako odaberemo da imamo zdrava prijateljstva, odbijamo da ogovaramo naše prijatelje gdje god stignemo. Ono je sastavni dio naše svakodnevnice.

Što ne znači, naravno, da je uvijek lako izgovoriti, a kamoli čuti odbijanje! Neki ljudi znaju da budu brutalni kada odbijaju. Neki to urade nježno, ali time sruše naše snove i učine da se osjećamo loše.

Pa kako se onda nositi sa time?

Odbijanje je odbrana vrjednosnog sistema

Svako ima svoje vrijednosti. Neke vrijednosti su konstruktivne, neke destruktivne po nas, po druge, ili po okolinu. Kakve god bile naše vrijednosti, odbijanje je način na koji ih branimo. Ako to oduzmemo ljudima, oduzeli smo njihovo pravo na stav. Ako to oduzmemo sebi, oduzeli smo svaki mogući značaj našem životu i pretvorili se u tuđe sluge.

Rezervni igrač

Zamislite mladog fudbalera, napadača, koji vrijedno trenira. Kad pogledate njegove statistike na kraju svakog treninga, Katapult pokazuje da je istrčao koliko i bekovi. Na pripremnim utakmicama je dao najviše golova. Talentovan je, posvećen, pošten (nije alibi igrač), zaslužuje. Pa ipak, trener ga uporno drži na klupi, ili ga čak ne stavlja ni u sastav, dajući prioritet starijim i iskusnijim igračima, iako su njihove statistike gore. Sa stanovišta starijih igrača, to je osnovni red i poštovanje njihove karijere i statusa, a mlađi igrač treba da čeka svoj red. Sa stanovišta mladog igrača, njegovo vrijeme je sada i ako ga sada ne stave na teren, on se neće prodati i neće izgraditi karijeru kakvu želi.

Kako će mladi igrač reagovati na odbijanje?

Obično će se čitava situacija odraziti na mladog igrača tako što će biti ljut i povrijeđen. Boljeće ga nepravda i to će izazvati gubitak motivacije. Počeće da trenira slabije jer ne vidi svrhu da “gine” na terenu. Često će početi i da negativno komentariše trenera sa saigračima u koje ima povjerenje. A pošto u fudbalskim klubovima cvjetaju teorije zavjere, obavezno će se naći neko ko će mu sugerisati da taj trener uzima novac od igrača ili menadžera da bi nekoga stavio na teren, ili je neko izvršio pritisak na njega. Takođe, ako je u pitanju mladi igrač kod nas na Balkanu, sasvim je realno i da će njegovi roditelji poći da popričaju sa trenerom ili upravom kluba.

Kako će se takva reakcija na odbijanje odraziti na njegovu situaciju?

Ovakva reakcija je ljudska, ali će stvoriti višestruki problem:

1. Ako mladi igrač izgubi motivaciju i počne slabije da trenira, on potvrđuje procjenu trenera da nije spreman. Trener će tada zaključiti da je mladić talentovan, ali da nema kontinuitet, već taj talenat dolazi na talase.
2. Vrlo često ogovaranja dođu do stručnog štaba, pa samim tim i do šefa, zbog čega se na postojeći problem dodaje i lična antipatija i animozitet, jer je i trener čovjek “od krvi i mesa”. Niko ne voli da bude optužen da je korumpiran, nepravedan ili nestručan.
3. Miješanje roditelja pravi dodatni pritisak i šalje poruku da igrač nije dovoljno zreo i snažan da se sam bori za sebe.

Koji su drugi mogući razlozi odbijanja?

Koji god da je razlog zašto trener bira nekoga drugoga, to je odbrana njegovog trenutnog sistema vrijednosti, čak i onda kada se dešava iz nesportskih razloga. Vrlo često to nije ni pitanje korupmiranosti, ni nestručnosti, već njegove fudbalske/sportske filozofije. Možda je trenerov sistem vrijednosti takav da na prvo mjesto stavlja iskustvo igrača. Možda on, kao bivši igrač, smatra da se ime u sportu jako teško stiče i da se ono mora poštovati čak i onda kada je igrač u trenutnom padu forme; taj igrač ne bi postao ime da nema ogromni potencijal. Možda je taj trener u životu morao da se penje stepenik po stepenik i da se sklanja starijima, pa vjeruje da je to pravi put za svakog mladog igrača. Ili možda postoji neki aspekat igre koji je njemu važniji, a u kojem ga drugi igrač više zadovoljava.

Sve to ne znači da je trener dobro procijenio. Možda jeste, možda nije. Ali njegov je posao da procijeni i odluči, i njegova odgovornost ako pogriješi.

Što je rješenje?

Rješenje je, zapravo, mnogo jednostavnije nego što se čini:

1. Mladi igrač treba da shvati da niko nema namjeru da ga povrijedi i ponizi. On je samom sebi najvažniji, ali treneru nije.
2. Da shvati da što god on mislio o treneru, nije on taj koji ga bira i odlučuje. Njegovo je da odluči može li i želi li da ostane u tom klubu.
3. Svu silnu energiju koju bi potrošio na žaljenje, nervozu i nezadovoljstvo, treba da pretvori u motiv da uradi više i bolje i da dokaže treneru da nije u pravu.
4. Ukoliko, međutim, trener i dalje ne prepoznaje njegovu vrijednost, ili ne vidi prostor za njega, igrač će biti u najboljoj mogućoj formi, što će povećati njegove šanse da nađe prostor u drugom klubu. Ukoliko je obavezan ugovorom, može tražiti od uprave da ga da na pozajmicu.

Ovaj je primjer veoma lako preseliti na bilo koje drugo profesionalno polje djelovanja.

Moramo naučiti da prihvatamo odbijanje.

Ljudi koji ne odbijaju nikoga i ništa su ljudi bez stava i bez identiteta. Naši izbori nas definišu, u dobru i u zlu. Definiše nas s kim biramo da provodimo život i odluka da ostanemo u tom odnosu. Definiše nas posao koji radimo i kako se osjećamo prema njemu. Naše “da” i “ne” umnogome definiše u kakve će ljude da odrastu naša djeca.

Da bismo zaista živjeli pošteno i iskreno, moramo da naučimo da kažemo i čujemo “ne”.

Ukoliko vam je teško da izgovorite “ne”, na raspolaganju vam je besplatni webinar Kako da kažete NE bez griže savjesti.